Europska unija temelji se na vladavini prava. To znači da se svako djelovanje EU-a temelji na ugovorima koje su na demokratski način odobrile države članice. Zakonodavstvom EU-a nastoji se pridonijeti postizanju ciljeva ugovora EU-a te primjeni politika EU-a. Postoje dvije glavne vrste zakonodavstva EU-a, primarno i sekundarno zakonodavstvo.
Primarno zakonodavstvo u odnosu na sekundarno zakonodavstvo
Svako djelovanje EU-a temelji se na ugovorima. Tim se obvezujućim sporazumima među državama članicama utvrđuju ciljevi EU-a, pravila za institucije EU-a, način donošenja odluka te odnosi između EU-a i država članica.
Ugovori predstavljaju polazište za zakonodavstvo EU-a te su poznati kao „primarno zakonodavstvo”.
Pravni sustav koji proizlazi iz načela i ciljeva ugovora poznat je kao „sekundarno zakonodavstvo” te uključuje uredbe, direktive, odluke, preporuke i mišljenja.
Zakonodavni akti u odnosu na nezakonodavne akte
Zakonodavni akti donose se u skladu s (redovnim ili posebnim) zakonodavnim postupcima utvrđenima u ugovorima EU-a. Nezakonodavni akti ne donose se u skladu s tim postupcima te ih institucije EU-a mogu donijeti u skladu s posebnim pravilima.
EU može donijeti propise samo u onim područjima u kojima su ga ugovorima EU-a ovlastile države članice.
Vrste pravnih akata EU-a
Ugovori EU-a
Ugovorima se utvrđuju ciljevi Europske unije, pravila za institucije EU-a, način donošenja odluka te odnosi između EU-a i država članica. Ugovori EU-a povremeno se izmjenjuju radi reformi institucija EU-a te kako bi se dodijelila nova područja nadležnosti. Izmjenjuju se i kako bi se novim državama članicama omogućilo pristupanje EU-u.
O ugovorima pregovaraju i sklapaju ih sve države članice te ih ratificiraju nacionalni parlamenti, u nekim slučajevima, nakon referenduma.
Uredbe
Uredbe su pravni akti koji se automatski i ujednačeno primjenjuju u svim državama članicama čim stupe na snagu te nema potrebe da ih se prenosi u nacionalno zakonodavstvo. One su u cijelosti obvezujuće u svim državama članicama.
Direktive
Direktivama se od država članica zahtijeva da postignu određeni rezultat, ali im se prepušta izbor provedbe. Države članice moraju donijeti mjere kako bi ih uključile (prenijele) u svoje nacionalno zakonodavstvo radi postizanja ciljeva utvrđenih u direktivi. Nacionalna tijela moraju obavijestiti Europsku komisiju o tim mjerama.
Prenošenje u nacionalno zakonodavstvo mora se provesti unutar roka utvrđenog tijekom donošenja direktive (obično unutar dvije godine). Ako država ne prenese direktivu, Komisija može pokrenuti postupke zbog povrede propisa.
Odluke
Odluka je u cijelosti obvezujuća. Odluka u kojoj je određeno kome je upućena, obvezujuća je samo za njih.
Preporuke
Preporuke omogućuju institucijama EU-a da izraze svoja stajališta i predlože pravac djelovanja, a da pritom ne nameću nikakve pravne obveze onima kojima ih upute. Nisu pravno obvezujuće.
Mišljenja
Mišljenje je instrument koji omogućuje institucijama EU-a da daju izjavu, a da pritom ne nameću nikakve pravne obveze onima kojima ga upute. Mišljenje nije pravno obvezujuće.
Delegirani akti
Delegirani akti pravno su obvezujući akti kojima se Komisiji omogućuje dopuna ili izmjena dijelova zakonodavnih akata koji nisu ključni radi, primjerice, utvrđivanja detaljnih mjera.
Komisija donosi delegirani akt i on stupa na snagu ako Parlament i Vijeće nemaju primjedbi.
Provedbeni akti
Provedbeni akti pravno su obvezujući akti kojima se omogućuje da Komisija, pod nadzorom odbora koji se sastoje od predstavnika država članica, utvrđuje uvjete kojima se osigurava ujednačena primjena zakonodavstva EU-a.